Iako smo socijalna bića, različite su naše potrebe za bliskošću sa drugima, suradnjom i podrškom, dijeljenjem svojih ideja, briga i misli.
Onkološka bolest i liječenje kao životne situacije i iskustvo koji mogu biti iznimno stresni i traumatični zahtijevaju puno snage i motivacije da se sa svime nosimo.
Možemo li se sa tako teškom dijagnozom i zahtjevnim i neizvjesnim liječenjem sami nositi? Svatko se sa kriznom situacijom nosi na svoj način, manje ili više uspješno, često sam ili uz pomoć podrške obitelji ili prijatelja. Osim obitelji i prijatelja u teškim životnim situacijama pomoć i podršku mogu nam pružiti i educirani stručnjaci.
Međutim, svjedočimo tome da onkološki pacijenti ipak relativno rijetko traže stručnu pomoć i podršku. Razlozi zbog kojih pacijenti ne traže stručnu pomoć su različiti, od toga da su dobili potrebnu podršku od članova obitelji ili prijatelja do toga da možda ne osjećaju potrebu za pomoći i podrškom odnosno, ne osjećaju se previše uznemireno. Možda su navikli i inače sami sebi pomagati i sami rješavaju sve svoje probleme, odnosno nisu navikli od drugih tražiti nešto za sebe. Moguće je da nemaju informacije o tome da postoji besplatna podrška za onkološke pacijente ili u njihovom gradu takva pomoć nije dostupna besplatno. Možda nemaju dobra iskustva sa stručnom podrškom, možda su nekad bili odbijeni ili se boje da će biti odbijeni ili nisu skloni o svojim intimnim problemima razgovarati s nepoznatim osobama i radije se oslanjaju na prijatelje i članove obitelji. Možda negiraju svoje stanje i dijagnozu i ne žele o tome razmišljati i žele da je sve kao i prije ili se boje tražiti pomoć da drugi ne bi pomislili da su slabi i nemoćni ili da sami ne pomisle da im više nema pomoći. Možda im je neugodno tražiti pomoć ili se boje da će, tražeći pomoć, izgubiti kontrolu nad svojim životom. Možda se boje da druga osoba pa čak i profesionalac neće moći prihvatiti njihove teške emocije ili im je neugodno o njima govoriti, radi nedostatka povjerenja u druge, jer je razgovor o sebi i svojim problemima vrlo intiman čin. Neki pacijenti imaju egzistencijalne probleme i opterećeni su liječenjem i osiguranjem egzistencije i naprosto se nemaju vremena i snage baviti sobom i svojim emocijama. Možda se boje stigmatizacije i reakcija okoline i mogućih komentara da s njima nešto nije u redu, radi predrasuda da psihološku podršku traže samo slabe ili mentalno bolesne osobe. Možda su i inače nepovjerljivi prema drugim ljudima i ne vjeruju da su ljudi spremni pomoći. Možda se ne usude reći da se loše osjećaju jer ih nitko nije pitao kako su i kako se osjećaju. Možda se boje reći onkologu da se osjećaju loše jer misle da on očekuje da su dobro, da bi se trebali osjećati snažno, biti hrabri i optimistični i boje se njegove reakcije ako kažu da su loše. Možda ih brine da liječnik neće imati vremena i živaca za njihove probleme i brige, jer je i onako stalno u žurbi i vani je nepregledan red drugih pacijenata koji čekaju. Možda se pitaju smiju li liječnika zamarati svojim emocionalnim problemima, brigama i strahovima, s obzirom da je on zadužen za onkološke teme i fizičko zdravlje. Ako nas onkolog nije pitao kako smo, možda ga i ne zanima. Možda onkološki pacijenti izbjegavaju psihološku pomoć jer se boje govoriti o svojoj boli i traumi prije nego su spremni za to. Ljudi se često boje suočiti sa svojom boli i strahovima da ih ne preplave i boje se da ih se neće moći osloboditi.
Primanje podrške i razgovor o vlastitim brigama, strahovima i emocijama iziskuje od nas da se s njima suočimo i da ih izgovorimo. Možda se upravo i bojimo to čuti na glas.
Svi su ovi strahovi, brige, nepovjerenja i sumnje razumljivi, posebno u situaciji kada se nosimo s teškom krizom. Međutim, upravo je situacija u kojoj dijelimo svoje brige i strahove prilika da se rasteretimo, barem na kratko, da taj teret skinemo sa svojih leđa. Dolazeći u bliži kontakt sa sobom i svojim strahovima i brigama problemi neće nestati, ali možda će nam se učiniti manjima kada ih podijelimo. Dijeljenje s drugima zahtijeva da se ogolimo, otvorimo, postanemo još ranjiviji, možda dovedemo u pitanje naše prethodne obrasce ponašanja i života, način na koji smo gledali na život i smrt, partnerski odnos ili odnose sa drugim članovima obitelji. Često upravo traženje pomoći i podrške iziskuje puno snage, povjerenja, volje, odlučnosti, hrabrosti i otvorenosti.
Ponekad nam ipak obitelj ili prijatelji ne mogu biti adekvatna ili dovoljna pomoć, možda nemaju interesa, kapaciteta ili vremena, ili s nama komuniciraju na način koji nam u tom trenutku ne odgovara, naprosto jer ne razumiju naše potrebe. U takvim slučajevima podrška i razgovor sa nepristranom i objektivnom osobom mogu biti od veće koristi. Možda se bojimo bližnje opteretiti teškim emocijama ili se bojimo da bi ih naši strahovi mogli opteretiti i prestrašiti. Stručne osobe koje su educirane i upoznate s potrebama i problemima onkoloških pacijenata mogu biti učinkovitiji sugovornici. Barem i kratkoročni razgovor o tome kako se osjećamo, kako se brinuti o sebi ili o tome što bi nam mogli biti dodatni izvori pomoći i podrške, može biti korisno i može nam dati novu perspektivu.
Onkološka bolest kao životna kriza daje nam puno pravo da se okrenemo prema sebi i pokušamo vidjeti i otkriti što nam je potrebno, koje su to aktivnosti, prakse, rituali, hobiji zahvaljujući kojima ćemo se osjećati bolje. Ovo je situacija u kojoj se ne trebamo ustezati zatražiti pomoć i podršku za sebe.
Nikica Hamer Vidmar, psihologinja, psihoterapeutkinja i supervizorica
