Oboljenje od karcinoma, pored života oboljele osobe, uvijek izmjeni život čitave obitelji.

Kao i mnogi drugi veliki i neugodni događaji u našim životima, ovakva dijagnoza ostavi traga prvenstveno na onima koji su bliski oboljeloj osobi, a dotakne i mnoge druge u njenoj okolini.

Često je u prošlim, no ipak ne tako davnim vremenima prva asocijacija vezano uz sam karcinom bila – smrtnost. Važno je mijenjati tu percepciju. Zato jer panični, blokirajući strah koju ta asocijacija često izazove oduzme puno dragocjene energije koja treba cijeloj obitelji za prilagodbu na novu životnu situaciju i za sam proces liječenja.

Uz više senzibilizacije, otvorenosti prema razgovoru o ovoj temi i njenim različitim aspektima (psihološkim, tjelesnim, socijalnim…), uz dosege medicine i odgovorno ponašanje učimo da ovakva dijagnoza ne mora biti poistovjećena sa smrti. Stoga su iznimno vrijedni napori koji stavljaju naglasak na prevenciju i rano otkrivanje.

Promjena percepcije i drugačije sagledavanje bolesti može biti umirujuće i pomoći nam da onda, kada se čini da se cijeli svijet ruši,  zadobijemo više kontrole u svom životu. Tada se i drugačije odnosimo prema sebi i samom procesu liječenja.

Što u ovom kontekstu znači briga o obitelji? To bi značilo baviti se, na primjer, ovim pitanjima:

Koliko otvoreno u svojoj obitelji govorite o smislu prevencije?

Radite li preventivne preglede?

Koliko sa svojim tinejdžerima razgovarate o njihovoj važnosti?

A o odgovornom spolnom ponašanju? Spolno prenosive bolesti, poput zaraze visokorizičnim tipom HPV-a, mogu dovesti do raka vrata maternice. Zaraza HPV-om iznimno je česta.

A kod vas doma priča se tek o lektiri, neurednoj sobi i prosjeku ocjena za upis?

Na koga konkretno računamo da će ih naučiti životno važne stvari vezane uz osnovno reproduktivno i spolno zdravlje; odgovorno spolno ponašanje? Škola?

Roditelji su ostavljeni sami u tome. Sustav odgoja i obrazovanja se odriče te odgovornosti – u svojoj strukturi (pored  sporadičnih inicijativa i pojedinaca kojima je stalo) on ne mari niti za jednu dimenziju zdravlja djece i mladih.

Eto dakle uvodno da naglasimo – važno je o čemu se i kako razgovara u obitelji. Otvaranje ovih tema predstavlja konkretnu brigu o psihičkom i fizičkom zdravlju mladih – i to je ulog u njihovu budućnost. Kao i u svemu – roditelji od najranije dobi djece svojim vrijednostima, ponašanjima i porukama određuju okvire odrastanja, pa tako određuju i kako se brine o vlastitom zdravlju.

Važno je koje načine komunikacije i koja vlastita ponašanja nudimo djeci i mladima kao modele. To mogu biti npr.: odgovornost za vlastito zdravlje; normaliziranje tema vezanih uz tijelo, spolnost i reproduktivno zdravlje; način kako roditelji jedan drugoga potiču i podržavaju u zdravijim načinima života – i to ne samo onda kada se netko razboli.

No što se događa kada se pojavi bolest – kada se rak ušulja u obitelj? Što kad oboli žena, partnerica, majka?

 

Promjene u obitelji uslijed bolesti

Ako ste (bili) u situaciji da ste i sami oboljeli od karcinoma, ili je to netko vama blizak, vjerojatno jasno pamtite neki odsječak vlastite stvarnosti koja se odvijala vezano uz vašu spoznaju o dijagnozi. Možda se sjećate detalja kada i kako vam je saopćena dijagnoza. Ili trenutka gdje ste bili i što ste radili kada ste čuli za oboljenje člana obitelji.

Možda se sjećate u kojem smjeru je vaš život tada išao – koji su bili vaši planovi, što se dešavalo u poslovnom i obiteljskom okruženju… I kakvi ste do tada bili prema sebi.

Taj događaj ostane urezan u naše pamćenje i nemali broj žena dijeli svoj život na život prije i nakon dijagnoze. Život nakon dijagnoze uključuje niz promjena – vrlo često značajno se mijenja svakodnevica i rutina koju smo do tada živjeli. Mijenja se i to kako razumijemo svoju prošlost i kako gledamo na budućnost. I jako važno – kod mnogih se mijenjaju prioriteti kao posljedica procesa preispitivanja što nam je uistinu važno u životu.

Sagledavajući život s bolesti fokus primarno stavljamo na oboljelu ženu, ali važno je znati da njena bolest utječe i na svakog člana njene obitelji – bilo da se radi o partneru/partnerici, bilo da su u obitelji djeca, da je žena samohrani roditelj i/ili da postoji povezanost s vlastitom primarnom obitelji (roditelji, braća i sestre i njihove obitelji) te povezanost s obitelji partnera. Bolest utječe i na njihova psihička stanja i emocije, ponašanja, planove.

Utjecaj bolesti na svakog člana proizlazi iz činjenice da su članovi uže i šire obitelji povezani (i onda kada nisu u dobrim odnosima!). Snaga tog utjecaja ovisi o kvaliteti odnosa, količini interakcija i kontakata koje imamo jedni s drugima; o većoj ili manjoj bliskosti, kao i osobnosti svakog pojedinca.

Postojeća dinamika, posebno između bliskih članova, po oboljenju značajno se mijenja – bilo u pozitivnom ili negativnom značenju. Često čujemo od oboljelih žena da su neki odnosi koji su bili dobri postali još bolji, a oni koji su bili načeti su se raspali. Neki ljudi s kojima nismo imali blizak odnos nas ugodno iznenade, a neki za koje smo očekivali da će biti tu odjednom nestanu. Stoga se pojavi i razočaranje u ljude, ali sigurno je i da mnogi imaju i značajne dobitke na tom području!

Osobna je priča svakoga tko se našao u toj situaciji priča o tome kako su se izmijenili njegovi odnosi. Koliko ljudi – toliko različitih priča. Koliko odnosa u životu jedne oboljele osobe – toliko priča o svakom od tih odnosa! Ta iskustva su složena i daleko su od pojednostavljenih opisa je li netko „dobar ili loš“. Svatko, pa i unutar jednog dana može u nekom trenutku biti i „lak“ i „težak“ za zajednički život – i oboljela osoba, i član obitelji. Zato je važno pokušati razumjeti promjene koje se dese svakom članu obitelji i iznova tražiti načine kako biti zajedno u novoj životnoj, nerijetko vrlo stresnoj situaciji.

Opisani primjeri predstavljaju tek neke od situacija koje su moguće u obitelji nakon što žena oboli od raka:

„Savršen“ partnerski odnos se odjednom raspadne.

Ili postane još bolji, dublji.

Ili postane zaleđen.

Do oboljenja loš i narušen odnos postane takav da se partneri počnu uvažavati i pomagati.

Ili partner jednostavno nestane.

Partnerski odnos se svede na medicinski odnos; naglašenu brigu oko svega vezano samo uz  liječenje, prehranu, zdravlje.

Partneri se izoliraju iz odnosa s drugim ljudima i postanu pojačano usmjereni jedno na drugo.

Partner je s oboljelom ženom iz ljubavi i posvećenosti.

Partner je s oboljelom ženom iz sažaljenja, i osim toga ne osjeća ništa drugo prema njoj.

Partner u partnerici vidi osobu, ne bolest. Ili – partner vidi samo bolest.

Oboljela žena osjeća odbojnost prema partneru i bolest postaje dobar argument za pojačavanje udaljenosti. Pa onda i prekid.

Partneri dugo nakon  operacije i tretmana liječenja izbjegavaju intimnost. Ne pričaju o tome što se promijenilo, ne pričaju o seksu i ne iniciraju seksualne odnose.

Fizička bliskost se povezuje uz seksualnost (koju se ignorira) pa se i najmanji izrazi nježnosti  izbjegavaju. Posljedično se smanjuje povezanost i gubi i psihička bliskost među partnerima.

Partneri se usmjere isključivo na ulogu roditelja i u potpunosti zanemare svoj partnerski odnos.

Partner ne prilagođava svoje ponašanje novonastaloj situaciji i ponaša se kao da se ništa nije desilo – ne želi niti razgovarati o bolesti. Slično se može ponašati i oboljela žena.

Djeca postanu privrženija oboljeloj majci i ne žele se odvojiti od nje.

Djeca poboljšaju (ili pogoršaju) svoje ocjene u školi i postanu suradljivija (zahtjevnija) s roditeljima.

Tinejdžer zahladi odnos s majkom nakon njene dijagnoze.

Vidimo da je moguć veliki raspon uistinu različitih reakcija i ponašanja. Dodatno, opterećenje zbog bolest uslijed velikih životnih prekretnica ili otežanih uvjeta života (kada su odnosi dodatno narušeni ili pod opterećenjem – npr. uslijed razvoda, smrti roditelja, gubitka posla, ali i potresa, pandemije) dovodi do manje predvidljivih reakcija i ponašanja. Količina stresa tada je visoka, a novonastala situacija je potpuno nepoznata – nemamo staro životno iskustvo na koje se možemo osloniti. Ili imamo neprorađene traume iz prošlosti koje otežavaju trenutnu situaciju. Previše nam je svega, moguće da imamo osjećaj kao da smo „izbačeni iz tračnica“, gubimo sigurnost i osjećaj kontrole, a raspoloživi resursi i mehanizmi nošenja sa situacijom mogu biti smanjeni ili oslabljeni. Takvo stanje možemo nazvati krizom. Stoga u bolesti nekad donosimo odluke i reagiramo na način koji je i nama samima potpuno nov i nepoznat  – iznenadimo sebe svojom reakcijom ili odlukom, ne prepoznamo sebe ili blisku osobu u reakcijama. Evo par primjera; prvi je čak primjer konstruktivne promjene uslijed velike količine  stresa!:

  • Žena koja se nikada nije zalagala za sebe, a uvijek je to htjela, u vrtlogu svih događanja (bolest, potres, gubitak radne uloge) dođe do točke kada se tijekom bolesti počne zauzimati za sebe. Polako ali sigurno počinje biti asertivna. (Ovo se vrlo često desi uslijed preispitivanja životnih prioriteta i kvalitete života!) To se u mnogim aspektima ne svidi njenoj obitelji i partnerovim roditeljima.
  • Muškarac, čija je sestra u njihovim mlađim danima preminula od karcinoma „ugasi se“ pri saznanju o bolesti supruge. Od posvećenog partnera i roditelja postane psihički odsutan i tek fizički prisutan u obitelji. Takvo njegovo ponašanje pokrene ljutnju i nezadovoljstvo supruge koja uslijed bolesti već ima toliko zahtjevnih situacija pred sobom.
  • Dječak ima prijateljicu čija je majka ostala bez kose i izgleda iscrpljeno zbog kemoterapije. Prijateljica je uvijek zabrinuta zbog mame, a druga djeca komentiraju njenu mamu kada nosi periku ili maramu. Nakon saznanja „da nešto nije u redu s mamom“, što je načuo dok je ona telefonirala, inače društven dječak postane jako povučen i tjeskoban. Roditelji ga tjeraju da se mora družiti s djecom.

Vidimo tek neke reakcije, od kojih svaka ima svoj duboki razlog i smisao. Naša ponašanja i reakcije u stresnoj situaciji, pored same bolesti mogu biti određene i:

  • našim ranijim (teškim) životnim iskustvima
  • neprepoznatim ili neprorađenim gubicima
  • mogućim trenutnim (potres) ili prošlim traumatskim iskustvima koja smo zaboravili, potisnuli i nismo ih proradili

Kod djece reakcije mogu biti određene informacijama koje su im dostupne iz okoline, a koje su fragmentirane i nepotpune. Djetetovo razumijevanje situacije određeno je razvojnom dobi i zrelosti, ali  i fantazijama, koje u ovom kontekstu u pravilu uključuju strah i zabrinutost. U takvoj situaciji djetetovu dobrobit narušavamo nedovoljnom brigom o načinu kako s njim razgovaramo o bolesti ili izbjegavanjem teme.

Čitajući što se to iznutra desi ljudima možemo pojačati svoje razumijevanja za to kako im je. No promatrajući samo ponašanja izvana vidimo iz prethodnih primjera da je lako biti kritičan prema partneru, djetetu, čak i prema samoj oboljeloj osobi. Reakcije svakog člana obitelji tada iznova utječu na odnose i na to kako doživljavamo jedni druge:

  • „Otkad se razboljela usmjerila se dosta na sebe.“ – DA, jer je shvatila da je u mnogim bliskim odnosima trošila svoju energiju na pogrešan način. Tijekom liječenja i kroz terapijski proces spoznaje da je ok reći NE drugima (pa i bliskim članovima obitelji) kada tako misli i osjeća. (Zamislite vi to!)
  • „On više s nikim ne priča i ne igra se više s djecom.“ – DA, jer ga je bolest supruge uplašila, zablokirao ga je uznemirujuć strah budući da ga je sve to podsjetilo na sestrinu bolest i njenu preranu smrt. Iznimno je zabrinut za ishode liječenja.
  • „Dijete odbija društvo, jako je zamišljeno i odsutno. Popustilo je u školi.“ – DA, jer mu nitko ne govori što se događa s mamom, a djeca osjete da se nešto događa. Vrlo često osjetno znaju i šta, no i dalje je posao roditelja da to izgovore na djeci jasan i razumljiv način način i budu tu za njih.

 

Kako možemo osnaživati obitelj?

U mnogim obiteljima bolest ne izazove nepremostive krize te suočavanje i nošenje sa situacijom ide lakše. Osvještavanjem odgovornosti za to kako komuniciramo značajno možemo utjecati na tu lakoću, odnosno na atmosferu i odnose u obitelji.

Obitelji u kojima su odrasli na taj način odgovorni otpornije su i bolje se prilagođavaju promjenama.

S druge strane, vidjeli smo u ranijim primjerima da za svako ponašanje postoji valjana motivacija. To ne znači da će nam se pojedino ponašanje nužno svidjeti, no važno je razumjeti da postoji valjan uzrok ponašanja za tu osobu. Ako želimo brinuti jedni o drugima i obiteljskim odnosima dok prolazimo kroz teške situacije nužno je prvenstveno preuzeti odgovornost za sebe i svoj način komuniciranja:

  • Osvijestiti sebe i svoje reakcije – priznati sebi: „Primjećujem da sam često ljut/a, na rubu sam i grubo komuniciram s ukućanima.“
  • Reći drugima o sebi i svojim reakcijama umjesto fokusiranja na njih i komentiranja njihovog ponašanja: „Vidim da sam često ljuta u zadnje vrijeme. Nisam do sada toga bila svjesna.“ Umjesto ljutito: „Mene u ovoj kući nitko ne sluša.“
  • Preuzeti odgovornost za svoj način komunikacije: „To nije ono što želim i žao mi je zbog toga. Vidim da moj kratki fitilj stvara jako lošu atmosferu u obitelji.“
  • Uzeti u razmatranje što mi drugi članovi obitelji govore i vidjeti ima li nešto u tome: „Spomenula si mi da sam odsutan. I ja primjećujem da je tako. Nije mi lako slušati tvoju kritiku o tome, ali bih htio o tome s nekim razgovarati.“
  • Pokazati interes za drugu osobu – partnera, i posebno za djecu. Važno je da to ne činimo na način da ih okrivljujemo i kritiziramo: „Otkad sam se razboljela jako malo pričamo. Nedostaješ mi.“ Umjesto kritizirajuće: „Stalno se zatvaraš u sobu i šutiš.“

 

Kada nam treba podrška drugih?

Kada govorimo o tome kako se netko nosi sa zahtjevnim situacijama nerijetko čujemo izraz „s njim/njom je sve u redu“, „dobro je“. „Sve u redu“ može značiti različite stvari – pa i to da je npr. osoba zaleđena i ništa ne osjeća te na auto-pilotu odrađuje dnevne zadatke i trudi se biti što efikasnija. Popije tablete za spavanje. Često dobije i puno pohvala za to kako se nosi s teškom situacijom.  Izbjegava razgovor i potiskuje svoje osjećaje; u stvari izbjegava susresti se s tim kako joj je. U našem društvu za takvo stanje nerijetko se kaže „da je sve u redu“.

„U redu je“ jer osoba ne proživljava niti izražava svoje  emocije i ne iskazuje potrebu za podrškom.

U početnoj fazi suočavanja sa situacijom emocionalna zaleđenost može biti dobra strategija nošenja, no važno je da to bude kratkoročno. Jednostavno, da bismo očuvali i mentalno i fizičko zdravlje moramo naći svoje ventile, a drugi ljudi nam mogu biti od velike pomoći u tome.

U nekim obiteljima, bolest koja sama po sebi predstavlja veliki stres za svakog člana, a nadovezana na druge poteškoće (npr. nerazriješene i ponavljajuće destruktivne konflikte, postojeću fizičku ili psihičku bolest, egzistencijalne probleme, siromaštvo, zlostavljanje, zajedništvo koje se temelji na interesu, a u kojem nema iskrene brige…) zasigurno će biti dodatno opterećenje.

Zbog toga je važno, u kojoj god da jesmo situaciji vidjeti koji su nam resursi na raspolaganju. Važno je procijeniti koliko možemo sami, a kada i u kojoj mjeri je nama ili članovima obitelji potrebna pomoć. Podršku možemo tražiti prvenstveno među ljudima koji nas okružuju – to su ljudi koji nas poznaju i prisutni su u našim životima – članovi uže i šire obitelji, prijatelji, poznanici, kolege… Važno je obratiti se onima u koje imamo povjerenje – s ciljem da podijelimo s njima kako se osjećamo i s čime se nosimo, ali također i da ih pitamo za konkretnu pomoć u obavljanju nekih zadataka. Važno je također da naučimo prihvatiti da  da će nam netko moći biti na raspolaganju i od pomoći, a netko to neće. Umjesto snebivanja, učimo da ljudi rade svoje izbore (sjetimo se kako je lako kritizirati jer ne znamo što je iza!) i poštujmo njihov izbor. Tada ćemo pronaći najbolju moguću pomoć za sebe – onu koja se ne pruža iz osjećaja krivnje ili loše savjesti, nego iz stava „da,  želim ti pomoći“.

Kada teško izlazimo na kraj sa svojim psihičkim stanjima – svojim mislima, emocijama, reakcijama te vidimo da se ne snalazimo u tome kako se nosimo s težinom života, tada je nužno potražiti stručnu pomoć. To se odnosi i na situacije kada kapaciteti ljudi oko nas nisu dovoljni da bi nam bili podrška – npr. preplavljujemo prijatelje sa svojim problemima pri čemu se oni sve više osjećaju nemoćno. Krajnji ishod može biti da nas počnu izbjegavati –  bilo zbog toga što  ne znaju reći da im je previše, ne znaju kako nam biti od pomoći ili je u pitanju neki drugi razlog.

U odluci o traženju stručne pomoći načelno ne možemo pogriješiti – zato jer  ne moramo moći sve sami i zato jer ne trebamo prolaziti sami kroz životne krize. Stručnjaci – terapeuti koji pružaju psihološku pomoć su educirani za to da prepoznaju stanja u kojima se osoba nalazi, tu su da pomognu u proradi emocija i osnaživanju mehanizama nošenja sa situacijom – tek da spomenemo neke od aspekata terapeutskog rada.

Podršku je dobro tražiti i zbog toga što ćemo ostvariti više društvenih kontakata, dobiti više informacija te moguće biti upućeni i na druge aktivnosti i sadržaje koji mogu biti od ključne važnosti za oboljelu ženu, partnera i djecu.

Mnogi odgađaju ili odbijaju traženje stručne psihološke pomoći, no to je stvarno šteta.

U pravilu ne odgađamo tražiti pomoć liječnika za neki lom ili upalni proces u tijelu. Istom logikom trebamo tražiti pomoć kada se ne snalazimo i ne možemo sami razriješiti poteškoće vezane uz naša psihička stanja.

Postojeće tegobe s kojima se teško izlazi na kraj otežavaju život ne samo osobi koja ih ima, nego se prelijevaju na cijelu obitelj. Stoga odluka o traženju i primanju pomoći, u osnovi, predstavlja rasterećenje i podršku cijelom obiteljskom sistemu – posebno djeci i mladima koji žive u posljedicama onoga što odrasli ne/odluče napraviti za sebe.

 

Dušanka Kosanović, psihologinja

obiteljski terapeut,

suradnica Udruge „SVE za NJU“