Psihoedukacija

Psihoonkologija je disciplina koja se bavi proučavanjem, razumijevanjem i tretmanom psiholoških, emocionalnih, socijalnih, duhovnih i funkcionalnih aspekata života s rakom s ciljem smanjivanja distresa i podizanja kvalitete života bolesnika i članova njihovih obitelji. Psihoonkološka stručna podrška uključuje intervencije čiji je cilj umanjiti djelovanje raka na emocionalne doživljaje i poboljšati sposobnost bolesnika da se prilagodi promijenjenom načinu života.

Distres ili opća psihička uznemirenost neugodno je iskustvo psihološke (kognitivne, bihevioralne, emocionalne), socijalne, duhovne i tjelesne prirode koje može umanjiti ili ometati sposobnost efikasnog suočavanja s rakom, njegovim tjelesnim simptomima i liječenjem. Distres se proteže na kontinuumu od uobičajenih osjećaja ranjivosti, tuge i straha, do teškoća koje mogu onesposobiti, kao što su anksioznost, panika, socijalna izolacija, egzistencijalna i duhovna kriza. Emocionalna uznemirenost normalna je reakcija na dijagnozu, povrat bolesti i neuspješno liječenje. Kad je razina distresa visoka, mudro je zatražiti pomoć stručnjaka.

Smanjivanje distresa (opće psihičke uznemirenosti) donosi dobrobit za bolesnika, obitelj, njegovatelje i za medicinsko osoblje jer pomaže unaprijediti efikasnost postupaka s bolesnikom. Stručnu psihoonkološku pomoć i psihoterapiju pružaju educirani stručnjaci u savjetovalištima no ne treba zanemariti niti međusobnu uzajamnu podršku bolesnika koja je najčešći oblik podrške u udrugama.

Izraženi distres pokazuju i članovi obitelji, osobito njegovatelji te im je potrebno osigurati psihološku pomoć tijekom liječenja oboljelog i neposredno nakon smrti u tugovanju.

Anksioznost se očituje kroz sveobuhvatan osjećaj zabrinutosti, bojazni, nemira i straha te je praćena brojnim tjelesnim reakcijama, poput napetosti, teškoća s disanjem, lupanja srca te teškoća sa spavanjem, pažnjom i koncentracijom, manjkom apetita, povećanom iritabilnošću i slično. Razvojno gledano, anksioznost je čovjeku potrebna u svrhu zaštite no kad počne ometati svakodnevno funkcioniranje i narušava kvalitetu života, prelazi u patološku fazu i potrebna je intervencija.

Psihološki problemi koji se javljaju kao posljedica spoznaje bolesti i traju tijekom liječenja, ne samo danima nego ponekad tjednima i mjesecima, mogu otežati i usporiti tijek liječenja i oporavka te je stoga dobro pravodobno intervenirati u smjeru redukcije anksioznosti prije nego se razvije neki anksiozni poremećaj.

Ako se to ipak dogodi, potrebno je potražiti pomoć psihologa i psihijatra jer je ponekad osim psihoterapije potrebna i farmakoterapija. Pacijenti ponekad iskuse napad panike. Napad panike nagli je nastup neupadljivog, kratkog razdoblja izrazite nelagodnosti ili straha, praćen somatskim ili spoznajnim simptomima. Ne ugrožava životno osobu koja ga je doživjela no potrebno je savjetovanje i psihoedukacija kako bi se smanjila njihova pojava.

Zbog dijagnoze ili tijeka bolesti možete se osjećati tužno, povlačiti se u sebe, biti zabrinuti i imati druge negativne emocije različitog intenziteta. Često kažemo da se osjećamo “depresivno” no to još uvijek ne znači da bolujemo od depresije.

Dijagnozu depresije moguće je postaviti kada se osoba kontinuirano osjeća žalosno svaki dan, veći dio dana, u razdoblju od dva tjedna ili duže i kada je ništa ne može razveseliti, a često i sama izbjegava veselije situacije. Simptomi depresije su: tužno raspoloženje, ravnodušnost, bezidejnost, apatija, anhedonija (izostanak zadovoljstva i u aktivnostima koje su bile izvor zadovoljstva), bolesnici ne mogu uživati, osjećaju se općenito loše, smanjene su energije i brzo se umaraju. Nemaju inicijative ni volje za rad. Osjećaju se napušteno, izolirano i beskorisno. Javljaju se i tjelesne tegobe kao oslabljen apetit, pad seksualne želje, razmišljanje o kraju života, a moguće su i suicidalne misli. Prisutna je nesanica uz teškoće kod uspavljivanja, buđenje tijekom noći i karakteristično rano buđenje. Često su najteža jutra. Depresivni bolesnici često su „ukočenog držanja“.

Depresija često ostaje neprepoznata, i sami bolesnici nekad ju ne prepoznaju. Najlakše se „ušunja“ u život baš u ovakvim situacijama kad je „normalno“ da smo tužni i potišteni. Vaša obitelj, srećom, to vidi i prepoznaje. Nemojte se na njih ljutiti ako Vam savjetuju da potražite pomoć nego ih poslušajte. Sadašnje stanje može dovesti do produbljivanja i obiteljskih i bračnih zategnutih odnosa. Nemojte se mučiti. Odlazak psihijatru i eventualno lijekovi tu su da Vam pomognu. Budite otvoreni za svaku pomoć koju možete dobiti u emocionalno teškim trenutcima.

Spoznaja karcinoma može biti zastrašujuća. Može Vas uplašiti možebitna bol i patnja, promjena izgleda, gubitak dojke, iscrpljenost, strah da nećete moći brinuti o sebi, da nećete moći brinuti o obitelji, da ćete izgubiti posao ili nećete mogu živjeti od smanjenih prihoda ili da ćete umrijeti. Najvažnije je gdje i kod koga se informirate. Neprovjerene i rekla-kazala informacije mogu stvoriti zbunjenost i povećati strah. Vraćajte se uvijek na činjenice. U svakoj situaciji postoji nešto što Vas brine, ali i nešto što ohrabruje. Poznato je da dobro informirani bolesnici bolje surađuju u liječenju i bolje se oporavljaju.

Jednom kad ste se suočili i informirali (ako već ne prije) osjetit ćete nadu i vidjeti šansu i razlog za pozitivno razmišljanje i vjeru. Upoznat ćete ili čuti za mnoge osobe koje su se izliječile ili žive dugo zbog suvremenih oblika liječenja. Pozitivno razmišljanje pomaže. Vodite svoj kalendar kao i dosad, planirajte svoje obaveze, sastanke, ne odbacujte aktivnosti koje Vas vesele, napišite svoje razloge za borbu za život i zdravlje, boravite u društvu i prirodi, prakticirajte svoje rituale, vježbajte, relaksirajte se, molite se ako ste vjernica. Ako želite, možete čitati inspirativne priče o ženama koje su preživjele rak i vode ispunjen život poslije liječenja. Zašto i Vi ne biste bili jedna od njih?

Jednom kad prođe prvotni šok započinje proces promjena i prilagodbe. Kad liječenje započne, djelomično ćete promijeniti dnevnu rutinu i prilagoditi se svome zdravstvenom stanju. Možda ćete trebati malu pripremu i poduku kako razgovarati s bližnjima, kako dijeliti emocije, kako se pripremiti za neki razgovor. Osobito, kako se pripremiti za razgovor s liječnikom, što sve želite pitati i što želite reći. Ponekad je dobro povesti nekoga u pratnji.

Razinu komunikacije prilagodite sebi. Može biti iscrpljujuće svakodnevno svima pojedinačno pričati sve što se događa, pogotovo ako ste u kontaktu s većim brojem osoba. Slobodno zadužite nekoga iz obitelji da to komunicira ili naprosto recite da niste raspoloženi za razgovor. Ljudi ponekad misle da je bolest jedina tema o kojoj želite razgovarati, a to Vas drži stalno u istom „balonu“. Oduprite se tome jer Vam često treba distrakcija, skretanje s teme bolesti na uobičajene stvari.

Nemojte se autocenzurirati! Ako Vam nešto treba ili želite – tražite to otvoreno.

Pojam STRES odnosi se na psihičko (unutarnje) stanje, doživljaj negativnog pritiska koji ljudi iskuse u životu. STRESOR je objektivan (vanjski) događaj za koji procjenjujemo da ugrožava nas ili nešto nama važno. STRES se javlja u situaciji kada postoji nesklad između zahtjeva koje okolina postavlja pred pojedinca i njegovih mogućnosti reagiranja na te zahtjeve. Osjećaj gubitka kontrole i nemogućnosti reagiranja čine da situaciju procjenjujemo stresnom. Određena količina stresa ipak je potrebna za svakodnevno funkcioniranje i može izazvati uzbuđenje ili predstavljati poticaj, može nas oraspoložiti i povećati našu učinkovitost. Međutim, i premalo stresa može biti stresno.

Naš je um stalno zaposlen tumačenjem događaja oko nas pa tako ovisi i o našem tumačenju hoćemo li neki događaj procijeniti kao uznemirujući, neuobičajen, važan ili nevažan, odnosno stresan. Stoga je moguće da isti događaj u različitim okolnostima ili razdobljima našeg života bude za nas manje ili više stresan. I pozitivni i negativni događaju mogu biti stresni, kao npr. vjenčanje, rođenje djeteta, novi posao ili gubitak posla, razvod, smrt člana obitelji, preseljenje, bolest.
Kada neki događaj protumačimo kao uznemirujući, tada i naše tijelo reagira i potaknuto je na akciju borbe ili bijega. Tada smo pod utjecajem iznenadnog naleta adrenalina. Ako se ovakve situacije događaju više puta dnevno i svaki dan, naše tijelo ne dobiva priliku za smirenje i vraćanje u ravnotežu. Tjelesni sustav tada reagira rastom krvnog tlaka, otežanom probavom, padom imuniteta. Stres postaje problem kada je dugotrajan jer kronični stres može dovesti do razvoja različitih bolesti.

Bolesti, a posebno onkološke, također mogu biti izrazito stresni događaji zbog više razloga. Neizvjesnost dijagnoze, način na koji je pacijentu saopćena dijagnoza, dugotrajno liječenje, neugodne posljedice liječenja, tjelesna slabost, dugotrajno čekanje terapije na bolničkim hodnicima, neprikladna komunikacija medicinskog osoblja, prikladnost i uređenje prostora u kojem se provodi liječenje, dugotrajno bolovanje, promjena načina života, financijska neizvjesnost, suočavanje članova obitelji s bolešću, a posebno djece, neprikladne reakcije okoline, stalne kontrole, gubitak socijalne podrške, promjene na tijelu, sve su ovo situacije koje mogu predstavljati izvore stresa tijekom i nakon liječenja.

Dobra je vijest da možemo utjecati na način kako reagiramo i kako doživljavamo stresnu okolinu i događaje. Brigom za fizičko zdravlje i mentalnim vježbama možemo utjecati i na naše tijelo.

Kako bismo se zaštitili od stresa, potrebno je razumjeti i analizirati koji nam događaji izazivaju stres.

Stres možemo prepoznati opažajući reakcije tijela. Imunološki sustav može biti pogođen pa postajemo manje otporni na infekcije, javljaju se alergijske reakcije, izbija herpes. U području disanja javljaju se grlobolja, bronhitis, problemi sa sinusima. Postajemo drhtavi, umorni, napeti, javljaju se pretjerano znojenje, nemir, migrene, nesanica. Različite probavne smetnje, ubrzan rad srca, visoki krvni tlak, bol u prsima, vrtoglavica, nesvjestica, srčani udar. Ukočenost u mišićima, ramenima, vratu, bol u leđima. Može biti pogođen hormonalni sustav, pa se javljaju PMS, neredovite menstruacije, problemi sa spolnim nagonom. Na koži se mogu javiti ekcem, urtikarija, psorijaza, dermatitis, opadanje kose.

Stres utječe i na promjene u ponašanju, pa neke osobe burno reagiraju, potaju perfekcionisti, osjetljivi na kritiku, neki se osamljuju, izbjegavaju aktivnosti, traže utjehu u alkoholu, imaju potrebu za plačem.

Kada opazimo da smo pod stresom i uznemireni, za opuštanje napetosti može pomoći usredotočenje na disanje, skretanje pažnje na drugu aktivnost, humor, boravak u prirodi, hodanje i bilo koji oblik tjelesne aktivnosti (bilo koji oblik vježbanja, od vježbi koje pomažu usredotočenju poput joge, qi gonga, tai chia, do trčanja, aerobika), masaža, samomasaža, bavljenjem hobijima koji opuštaju, molitva, meditacija, vježbe vizualizacije, predviđanje pozitivnih ishoda, slušanje umirujuće glazbe, uzgajanje bilja, druženje u opuštenoj atmosferi, bavljenje životinjama, ugodna i umirujuća atmosfera i okruženje bez buke.

Potrebno je osigurati dovoljno tekućine, i to vode, kao i izbjegavati nezdravu hranu (masnu, prženu), slatko, alkohol. Potrebno je jesti u miru i polako. Potrebno je osigurati dovoljno sna i mirno okruženje za spavanje.

Onkološkim pacijentima za nošenje sa stresom uzrokovanim dijagnozom, liječenjem i njegovim posljedicama može koristiti prikupljanje potrebnih informacija jer poznatost situacije i jasnoća mogu doprinijeti smanjenju nelagode i straha te osjećaju veće kontrole. Pomoć i podrška prijatelja i članova obitelji mogu umanjiti stres izazvan promijenjenim životnim okolnostima i fizičkom slabošću, a pratnja bliskih osoba može pomoći u nošenju sa stresom prilikom razgovora s liječnicima. Razgovor s bliskim osobama ili drugim pacijentima može pomoći kao oblik rasterećenja i prilika za komunikaciju o strahovima i brigama. Međutim, nekim osobama upravo komunikacija s drugima tijekom liječenja može biti izvor stresa, posebno ako reagiraju na neprimjeren način i ne doprinose uspostavi mira i ravnoteže kod pacijenta nego ga naprotiv još više prestraše i uznemire svojim reakcijama, strahovima i brigama. Nekim onkološkim pacijentima osamljivanje i svjestan izbor osoba s kojima će se družiti predstavljaju najbolji način da se nose sa stresom uzrokovanim liječenjem.

Za onkološke pacijente tijekom liječenja i za uspješno nošenje s liječenjem poželjno je osigurati pozitivno, ugodno i mirno ozračje, sa što manje stresa. Asertivnom komunikacijom onkološki pacijenti imaju puno pravo za sebe tražiti okruženje i oblike socijalne podrške koji će im osigurati onakvo raspoloženje i atmosferu koja će najviše doprinijeti njihovom fizičkom i mentalnom dobrostanju te oporavku.

Asertivnost predstavlja takav oblik komunikacije kojim iskreno izražavamo vlastite osjećaje, mišljenja, stavove i potrebe, a da pri tome ne vrijeđamo druge ljude/osobe i ujedno uvažavamo njihovo mišljenje. Upravo jer prilikom asertivne komunikacije trebamo obratiti pažnju na sve ove elemente ona nije tako jednostavna i iziskuje našu koncentraciju kao i spremnost na to da se drugoj osobi možda neće svidjeti naša iskrenost te postavljanje granica i jasnih zahtjeva.
Asertivna komunikacija posebno je važna za onkološke pacijente koji, zbog okolnosti u kojima se nalaze, vlastitih emocionalnih reakcija, strahova i fizičkog stanja imaju brojne potrebe koje druge osobe nužno ne moraju pretpostaviti i razumjeti. Asertivna komunikacija može pomoći kako bi onkološki pacijenti dobili odgovarajuću pomoć i podršku, i to baš onakvu kakva je njima u tom određenom trenutku potrebna te kako bi se izbjegle situacije nesporazuma, ljutnje, ogorčenja ili razočarenja zbog neostvarenih želja i potreba, neizrečenih poruka.

Jasnim iznošenjem vlastitih osjećaja, pojašnjenjem kako se osjećamo i emocionalno i fizički te jasnim iznošenjem svojih potreba, drugoj osobi dajemo jasnu poruku što nam treba i kako nam može pomoći. Time izbjegavamo situaciju da nam se nude i nameću oblici pomoći i podrške koje ne trebamo ili ne želimo, koji nam stvaraju dodatni stres i nelagodu. Na taj način postavljamo jasne granice, ali ujedno i olakšavamo osobi ispred nas jer ne mora brinuti hoće li njen postupak prema nama biti ispravan. Ponekad se osobe kojima jasno iskažemo naše osjećaje, potrebe i zahtjeve razočaraju, jer oni nisu u skladu s njihovim željama i očekivanjima i načinima na koji su nam željeli pomoći. To su neke neugodne posljedice asertivne komunikacije, ali dugoročno se jasnom i otvorenom komunikacijom mogu spriječiti nesporazumi i sukobi, smanjiti stres i povećati samopoštovanje i samopouzdanje osobe koja je na asertivan način iskazala svoje potrebe, mišljenje i stavove. Asertivna komunikacija, osim iznošenja emocija, mišljenja i stavova uključuje i pohvalu, zahvalu, predlaganje rješenja, prostor za ispriku, čime pokazujemo da poštujemo drugu osobu.

Asertivna komunikacija s liječnicima daje prostora pacijentu za iznošenje svojih potreba i spremnosti za sudjelovanje u procesu liječenja i poželjna je kada pacijent treba dodatne informacije ili je u poziciji da sudjeluje u donošenju odluka o svom liječenju.

Iako postoji dvojba mogu li sama maligna bolest i/ili strah od liječenja izazvati posttraumatski stresni poremećaj ta mogućnost nije potpuno isključena. Sigurno je da bolest može dovesti do pojave simptoma posttraumatskog stresa kao reakcije na životno ugrožavajuću spoznaju maligne bolesti. Kad se dogode strašna zbivanja, mnogi su ljudi njima trajno pogođeni i kod nekih su učinci dugotrajno izraženi tako da osobu onesposobe te predstavljaju poremećaj. Općenito, zbivanja koja će vjerojatno izazvati posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) ona su koja izazivaju osjećaje straha, bespomoćnosti ili užasa, a nekim izrazito ranjivim pojedincima dijagnoza maligne bolesti može biti takav događaj.

Bolest jest trauma i može izazvati simptome posttraumatskog stresnog poremećaja, no unutarnja borba i težnja za prevladavanjem stresa može dovesti do tzv. posttraumatskog rasta. Posttraumatski rast odnosi se na pozitivne promjene koje slijede nakon traumatskog događaja. Istraživanja su pokazala da 30 do 90% osoba koje su preživjele takav događaj izvještava o barem nekim pozitivnim promjenama koje su se nakon toga dogodile. Ljudi suočeni s teškim životnim izazovima i krizama osjećaju da je njihova borba dovela do otvaranja nekih novih mogućnosti u životu kojih prije toga nije bilo. Suočavanje s traumom može, također, unaprijediti odnose s drugima, a može biti povezano i s povećanim osjećajem samopouzdanja nakon prebrođene traume. Traumatsko iskustvo može utjecati i na razvoj pozitivnijeg stava prema životu.

Mnogi bolesnici svjedoče kako poslije liječenja ili tijekom liječenja počinju više cijeniti život i sebe, imaju snažniji osjećaj vlastite snage i vrijednosti, doživljavaju neku vrstu duhovnoga razvoja. Istraživanja pokazuju da, osim negativnih, traumatski događaji mogu imati i pozitivne posljedice i rezultirati tzv. posttraumatskim rastom.