…„Oh, istina je …nije samo kvržica, ipak imam karcinom. Ja imam rak! Gotovo je sa mnom, ne mogu disati, trebam stolicu jer ću se srušiti“…
…„Kada mi je onkolog rekao riječ ´rak´ prestao sam dalje slušati… sve mi je stalo…propadao sam u ponor, nestajao… Zašto ja…zašto baš ja?“…
…“Dobio sam ´ga´, već proširenog po tijelu… Užas, bojim se… Kako će moja dva anđela bez mene; a žena?…“
…“Ne…ne…neee! To je nešto krivo…ja sam sportski tip, ne pušim i ne pijem, to je greška doktora…ma sto posto su pogriješili, nečiji krivi nalaz sigurno!“…
Ovo su samo neki primjeri reagiranja na dijagnozu karcinoma, koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Suočavanje s dijagnozom zloćudne bolesti specifičan je trenutak života, koji poput tektonskog potresa uzdrma život. Postaje duboki izazov pacijentu, ne samo kao bolest koju treba liječiti već i kao nešto što uspijeva obojiti sve pore našeg života. Predstavlja egzistencijalnu prekretnicu.
Iako se karcinom manifestira tjelesno, on pogađa pacijentovu osjećajnost, budi snažne emocionalne reakcije. Njegov doživljaj bolesti ovisi o vrsti karcinoma, organu, značenju funkcije za osobu, o dobi pacijenta, njegovoj strukturi ličnosti, obaviještenosti o bolesti, njegovim aktualnim emocionalnim kapacitetima, tipu karcinoma i njegovoj prognozi. Isto tako, pacijentove reakcije ovise i o načinu kako nam je dijagnoza izrečena (kazana usput, u prolazu ili direktno bez uvoda, bez gledanja u oči, okolišno ili uz dozu uskrate), tko nam kazuje (medicinski djelatnik koji je prvi naišao ili adekvatna poznata osoba) ili kako smo emocionalno odreagirali (nemoć, bespomoćnost, izgubljenost, strah, neizvjesnost). Emocionalno reagiranje pacijenta je nesvjesno, obojeno predodžbom koju je izgradio o bolesti, oblikovao osobnim fantazijama, vjerovanjima i predrasudama. Intenzivna anksioznost, tjeskoba, strepnja, napetost i zabrinutost mogu postati klinički značajni kada nadilaze adaptabilni odgovor i postaju poremećaj.
Osim što dijagnoza karcinoma mijenja pacijentov život i stvara nove mu uloge, ona mijenja i njegovu sliku o njemu samome, kao i percepciju doživljaja tijela. Narušeno bolesno tijelo, a time posredno i sebe, može doživljavati manje vrijednim. Pacijent može misliti pretjerano loše o sebi ili pretjerano dobro. Kod depresivnog pacijenta naglašeno je osobno precjenjivanje, gubitak vjere u sebe, u smislenost, u život, u ishod liječenja. Često se treba odreći svojih socijalnih uloga, ambicija što stvara doživljaj osobne bezvrijednosti, nemoć da zadovolji druge ili da nije ispunio očekivanja koja se očekuju od njega. Osjećajna distorzija može narušiti sliku pacijenata o sebi tako da postaju dugotrajno nesigurni, suviše ovisni o okolini ili pretjerano koncentrirani na svoje slabosti.
Pacijentovo emocionalno reagiranje nije važno samo na početku, kada je doznao za dijagnozu, već se treba pratiti tijekom čitavog procesa liječenja. Važno je uočiti niz karakterističnih reagiranja. Pretjerano infantilno ponašanje, naočigled bespomoćno, gdje se ne brine za stvari o kojima se brinuo te se drugi angažiraju oko svakodnevnih stvari, govori da je pacijent u regresiji, ovisan o drugima, jako uplašen i nije sposoban realno vidjeti od čega boluje i što mu je činiti. Drugi karakterističan način ponašanja je pacijentovo odbijanje dijagnoze, kada ne želi znati ništa o njoj. Pacijenti smatraju da se liječnik prevario te uglavnom nisu skloni liječenju ili osobno mijenjaju propisane lijekove, negativistički se ponašaju prema dijagnostičkim pretragama, preskaču kontrole što se može više što se prepoznaje kao negiranje. Treći oblik je pripisivanje pojedincima ili okolnostima uzrok svoje bolesti, zbog drugih je obolio ili je bolest „urok“, kazna, nametnuta od nečega izvana. Ovakva disfunkcionalna reagiranja doživljavaju proces liječenja nebitnim i neefikasnim. Oni mogu proizvesti anksiozna reagiranja, pa sve do reaktivnih depresivnih poremećaja ili psihotičnih simptoma.
Pacijentov odgovor dakle predstavlja složenu mrežu interakcija tjelesnog odgovora, psihičkog reagiranja, egzistencijalne tjeskobe pogađajući socijalnu, financijsku, obiteljsku, egzistencijalnu i duhovnu domenu. Pogađa cjelokupni pacijentov život, a ne samo ličnost i tjelesnost. Stoga je za pacijenta važan razgovor sa stručnjakom s kojim može komunicirati o ovim aspektima što zahvaća karcinom, kako bi što adekvatnije mogao reagirati i biti sudionikom u procesu liječenja.
Pacijentove brige i emocionalni doživljaj
Emotivne turbulencije pacijenta često kriju teme: Kako se postaviti u takvim trenucima? Što mi je činiti? Koliko je prijetnja velika? Mogu li ja utjecati na tijek bolesti? Kako prepoznati djelovanje mojih misli i emocija?. Pacijenti traže prorađivanje tema o nametajućim mislima, anksioznosti, osjećaju ranjivosti, poremećaju doživljaja vlastitog tijela, umoru, problemu spavanja, duševne boli, seksualnoj disfunkciji, strahovima o provođenju terapijskih postupaka, bračnoj ili partnerskoj komunikaciji, strahu od povratka bolesti, strahu od smrti.
Kemoterapija može pospješiti pretilost, alopeciju, probavne smetnje i druge nuspojave što nerjetko stvara stid, sram i mišljenje da svi gledaju. To stvara nesigurnost, budi nisko samopoštovanje, a poljuljano je i povjerenje u vlastitu vrijednost. „Kako se nositi sa svime time? Kako se postaviti prema „novom sebi“? Da li gledaju ili misle o dijelu tijela kojeg više nemam? Kako će me ljudi prihvatiti ovakvu na poslu?“ česta su pitanja do kojih u razgovoru treba doći, otvoriti te teme jer inače ostaju skrivene u nesvjesnom, crpe emocionalnu energiju i disharmonično djeluju na proces liječenja.
Takva slična pitanja rijetko se stignu proraditi s onkolozima ili drugim liječnicima, a samom pacijentu su važna za njegovo svakodnevno funkcioniranje. To su sve pitanja koja opterećuju ljude, a koja nerijetko mogu izazvati psihičke smetnje.
Razgovor kao susret
Stoga psihijatar psihoonkolog jako drži do razgovora, koji nije samo izmjena riječi, osjećajnih stanja i informacija. Razgovor je susret. Pacijent ne dolazi k nama tjelesno već i sa svojom ličnošću. Pacijent ima stav, očekivanja, on očekuje da emocionalno razumijemo njegov strah, napetost, neizvjesnost, traži privremenu fizičku i psihičku pomoć. Onkološki pacijent traži odnos s povjerenjem.
Psihijatar usmjerava bolesnika u pokušaju traženja odgovora i izražavanje adekvatnijh emocionalnih reakcija. Pacijent afektivno boji liječenje tako da ne vidi jasno rješenja koja se uglavnom nalaze ispred njega. Često upravo oni pravi odgovori leže unutar njih samih, samo ih je potrebno osvijestiti i oživjeti.
Razgovor je stoga vrlo bitan u psihoterapijskom procesu, jer on otkriva u nama jednu drugačiju dimenziju nas samih. Ispravnim razgovorom iz osobe se polako izvlači i otkriva ono što ga tišti, što možda u početku odbija i pomisliti, čemu se nesvjesno opire, a čega polako postaje svjestan, upoznavajući tako vrijedan dio svoje osobnosti.
Razgovor je medij, sredstvo uz pomoć kojega možemo doprijeti do dubljih, nesvjesnih dijelova naše psihe pokušavajući shvatiti emocionalne reakcije i mehanizme obrane koje koristimo.
Psihički poremećaji i liječenje
Ako psihičke smetnje perzistiraju, pacijent obolijeva od psihičkih poremećaja. Očekivane psihološke reakcije, simptomi ili psihijatrijski poremećaji kreću se od reaktivnih stanja, stanja anksioznosti, fobija, poremećaja prilagodbe, anksiozno depresivnih poremećaja i pravih depresivnih poremećaja, kratkih psihotičkih epizoda, delirantnih stanja ili pak mogu biti prisutni u obliku specifičnih simptoma, samostalno ili u sklopu entiteta, poput nesanice, ruminirajućih misli, difuznih somatizacija ili halucinatorno paranoidnih ideja. Depresivno raspoloženje, koje može ići do depresivnog poremećaja, često je popratno stanje onkoloških bolesnika, ali se može manifestirati i kao popratna pojava nekih lijekova (steroidi, antihipertenzivi, kemoterapija). Često se depresivno stanje prikazuje kroz izraženu nesanicu ili maskira somatskim simptomima.
Imajući u vidu prethodnu složenost situacije, psihoterapijski pristup onkološkim pacijentima traži individualan pristup, a uključuje psihoterapiju (KBT psihoterapija, suportivna psihoterapija, psihoedukacija, kratka dinamska psihoterapija, realitetna psihoterapija) i psihofarmake (anksiolitici i antidepresivi, antipsihotici) koji nastoje korigirati noradrenergičku i serotonergičku, dijelom i dopaminergičku neurotransmisiju.
Važnost psihoonkološkog savjetovališta
Stoga, uz nužan onkološki tretman, nužan je psihoterapijski pristup pacijentu. Ne zaboravimo, dijagnoza karcinoma ne pogađa samo naše tijelo, već našu cjelokupnu ličnost. Upravo ispravnim korištenjem ovih spoznaja, pacijentu ublažujemo patnju i tjeskobu, on se više može usredotočiti na somatsko ozdravljenje od karcinoma, ima na raspolaganju bolji emocionalni kapacitet za psihoterapijsku proradu svojih smetnji, a umnim dubljim shvaćanjem otkriva smislenost ovakvog jednog životnog iskustva.
To predstavlja dio modela psihoonkološkog liječenja koji nastoji obuhvatiti sve nivoe složenosti ljudskog bića.
U tu svrhu postoji psihoonkološko savjetovalište u Općoj bolnici Pula gdje se može dobiti ovakav oblik psihološke pomoći kako bi se bolje postavili prema bolesti, vlastitim strahovima te adekvatno pronašli oslonac u emocionalnim olujama nastalima spoznajom dijagnoze karcinoma.
Tomislav Peharda, dr. med., specijalist psihijatar, OB Pula
