Netko vama blizak otkrio vam je da ima rak dojke i imali ste najbolju namjeru pokazati toj osobi da ste uz nju i da ćete ostati uz nju, međutim jedina rečenica koju ste u tom trenutku uspjeli izgovoriti bila je “bit će sve u redu”. Svi vi, zapravo – svi mi koji smo u nekom trenutku izgovorili rečenicu “bit će sve u redu” nismo imali nikakve loše namjere, ali postoje mnogo bolje riječi (i šutnje) kojima možemo osobi dati do znanja da smo tu. Srećom, život je tu da se mijenjamo, rastemo, učimo – pa tako i u ovom slučaju.
I naravno da nema univerzalnog pravila kako prolaziti kroz život s nekim tko je teško bolestan, ali iskustva onih koji su bolest iskusili i onih koji su ih za to vrijeme uspješno držali za ruku, mogu biti dobra pomoć i lekcija.
Osoba koja zna kako držati ruku, zagrliti i pružiti pomoć osobama oboljelima od raka, ali i njihovim članovima obitelji jest Bruno Šimleša. On to radi već 15-ak godina, nakon što je shvatio da je takva pomoć mnogima potrebna, a u sustavu nedovoljno prisutna.
Pomažem jer mogu i osjećam da je to ono što trebam raditi
Naravno da se nikada ne petljam u medicinski dio posla, ali pokazalo se da je tijelo spremnije na borbu kada je psiha na mjestu.
Neki misle da me je u tom smjeru gurnulo iskustvo što sam kao dijete proveo neko vrijeme na Odjelu hematologije i onkologije, no meni se čini da to nije bilo presudno.
Pomažem jer mogu i osjećam da je to ono što trebam raditi. Obično u svakom trenutku pratim tri do četiri osobe na njihovu putu ozdravljenja. Nakon što dobiju dijagnozu, tijekom terapije, ali i nakon toga kada trebamo drukčije posložiti životne kockice.
Najčešća greška koju okolina radi jest kada pretpostavljaju da znaju kako se osjeća ili, još gore – kako se treba osjećati njihova voljena osoba. I onda im govore što trebaju raditi a da ne uvažavaju njihov ritam i njihovo stanje. A najbolje što možemo napraviti jest da ih samo pitamo: ‘Možeš računati na mene, samo reci kako mogu pomoći, što ti odgovara, idemo zajedno učiti… Što ti je potrebno od mene?’
Nema nekih pet univerzalnih koraka jer svi reagiraju drukčije i zato je važno prepoznati i priznati njihov način nošenja s bolešću.
Teška dijagnoza, kao što je rak dojke, sa sobom donosi gomilu toga. Fizičke promjene, psihičke promjene, teške terapije, bolje i lošije dane… Nije nimalo neobično da osoba dođe u fazu u kojoj joj se ništa ne da, u kojoj želi biti sama… I tada je nemojte nasilno čupati iz tog stanja.
Suosjećati, a nikako ne sažalijevati
Ako se doista razvije despresivno stanje, najgore što možemo jest reći: ‘Ma digni glavu, bit će bolje, moraš se boriti, ajde, ajde, ajde…’ To će doživjeti kao prisilu i nerazumijevanje. Tada trebamo suosjećati s njima, a ne siliti ih.
Mislim da se ljudi izoliraju kad ne dobiju podršku kakva im je potrebna, pa im je lakše samima, nego uz lošu podršku. Okolina često ima najbolje moguće namjere, ali ne znaju to pokazati.
Dakle, prvo trebamo suosjećati (nikako ne sažalijevati), pružiti im podršku, ako treba i plakati s njima na pločicama u kupaonici… Onda će lakše primiti pomoć i od nas, ali treba potražiti i stručnu pomoć. Baš sam nedavno čuo podatak da trećina onkoloških pacijenata treba kontinuiranu stručnu pomoć, a 65-70 posto trebat će barem incijalnu pomoć.
Nemojte oboljele svesti na njihovu bolest!
Mnogi ljudi neće moći vidjeti ništa drugo osim raka. Zato je još važnije da tu grešku ne naprave oni najbliži. I dalje su to naše žene, sestre, muževi, sinovi, majke… Sa svim svojim vrlinama i manama, snovima, nadama, navikama… Ne smijemo ignorirati da su bolesni, ali još ih manje trebamo svesti samo na dijagnozu.
Podršku im možemo pružiti i bez riječi.
Zagrljajima, praćenjem njihova ritma… Recimo, znam mnoge koji su i u najgorima periodima htjeli pogledati komediju. Ponekad je to njihova okolina doživjela kao bijeg, htjeli su razgovarati o bolesti 24/7, ali ako našem voljenom paše komedija, to je sasvim u redu. Da se bar malo odmori od strahova, povraćanja, gledanja svog tijela kako postaje neprepoznatljivo, brige što će reći djeci ili što će biti s djecom ako bolest potraje… Ponekad nam treba samo odmor da se možemo bolje nositi sa svim tim pritiscima.
REČENICE KOJE VEĆINI NEĆE ODGOVARATI
Što ne reći, koje riječi ili rečenice ne izgovarati? Taj popis ovisi o osobi kojoj pružate podršku.
Neki će se čak i moći šaliti sa svojim izgledom, a kod nekih to uopće ne bi trebalo spominjati.
Sjećam se situacije s gospođom koju sam već godinama pratio pa sam jednom bio s njom i nakon kemoterapije. Povraćala je, bili smo uz školjku i zapravo nekoliko sati proveli u WC-u jer se nije isplatilo vraćati do kreveta. I nakon četvrtog ili petog povraćanja, držeći je za ramena da lakše povrati, sasvim izmorena, majstorica se okrene prema meni i kaže: ‘Vidiš kako je dobro da sam ćelava jer mi sada ne moraš držati kosu.’
Ona se voli šaliti, pa i na taj račun. Ali da se ja tako našalim s osobom koja nije prihvatila gubitak kose i još se bori sa svojim novim identitetom, to bi bilo okrutno.
Ima i rečenica koje većini neće odgovarati: Znam kako se osjećaš; Ti si kriv za ovo, pa što si i očekivao kada tako živiš; Moraš misliti na sebe… (sve što počinje s ‘moraš’)…
Rak pogodi sve, cijelu obitelj
Rak pogodi sve, cijelu obitelj, i sasvim je normalno da i svima iz kruga bliskih ljudi treba pomoć i razumijevanje, ali onda nema smisla ni lagati oboljeloj osobi jer ona zna kako se osjećamo.
Često mislimo da ćemo ih zaštititi ako nas ne vide kako plačemo ili ako si uopće ne dopustimo suze, ali oni znaju. U redu im je reći nešto u stilu: ‘I meni je teško, ali sada se trebamo koncentrirati na tebe. Hvala ti što misliš na mene, ali, ljubavi, sada je vrijeme da svi mi mislimo na tebe. Mi ćemo se snaći.’
U redu je priznati svoje emocije, ali paziti kada ih izraziti, kako… I ipak s naglaskom da ćemo se pobrinuti za sebe, tako da oboljela osoba još ne mora biti opterećena s time. Nije jednostavno pronaći tu granicu, ali treba se potruditi.
